[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Po ko zna koji put dnevno
vraćam se na staro
stare slike bole,
al’ mi ipak osmijeh izmame.

Odlazim prema klaviru
sviram samo za tebe
pjesmu našu, onako u svom stilu
ali ti ne čuješ,
kao da sviram običnu tišinu.

Prsti mi se koče
nema onog glavnog
koji osjećaje pokreće
u srcu jesi
ali šta mi to više znači
kad ne mogu da te osjetim
i kažem da zaista vrijedi…

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting