[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Već je dugo kako ne požalih
svoje rodno selo i prteni put
sva sjajna jutra puna inja
kraj peči topao, omiljen kut.

Bunar sred dvora, pomalo trošan
na njemu točak od starih kola
ne vidjeh dugo štale i štaglje
i zalaz sunca krvav od bola.

Ni starog hrasta ogoljelu krošnju
što vjetar ju dugo svija i njiše
o ne vidjeh dugo ni hambare stare
noćnu tišinu nad selom što diše.

U sivom betonu umire srce
teška sjeta sjela je na grudi
crveno sunce iza snenih polja
sjajem novim oranice rudi.

Posted by Jim Corbet

između pameti i ludila postoji mali skriveni put,njime hodaju oni koji pišu stihove.

This article has 8 comments

  1. Majstor si pejzažne pjesme. Ali tvoj pejzaž krije čežnju za jednostavnim vrijednim životom.
    Jednim stihom oslikao si svoj odnos
    prema gradskom životu.
    “U sivom betonu umire srce”.
    I time si otkrio i osjećaj i stav. Rijetko netko koncizno, a poetski lijepo zna tako izraziti svoj osjećaj. čestitam Jim. Pozdrav!

  2. Vjerujem da je poželih-umjesto ”požalih”.
    No,ima smisla i jedno i drugo, poželjeti nešto što više nije, i požaliti što nije. Oprosti na slobodi interpretacije i korekcije.
    Dirljivi stihovi,svakako. Lijep pozdrav!

  3. požaliti što nije.

    :)) požalih:) nije zabuna tako sam htio,kao nisam dugo žalio za svojim selom,požalio:) nadam se da je to književno i da je ok,hvala na komentaru,pozdrav Vilo!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting