[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
kad je jutrom ne probudi

žubor divlje rijeke,

njeni vrtovi sahnu od tuge…

pod ogoljenom trešnjom

ne susreću se pogledi njeni

sa injem zaspalih zima…

dok putevi zaboravljaju okrenuti

putokaze ka jugu…

čuje se zvono…

jednolično udara

kao da zadnji valcer

zaboravljenim srcima svira…

ni pahulje nisu gospodari svoje putanje

kao što ni ljubav ne uspijeva

pronaći puteve do njegovih zjena…

začuđeno…dodiruje oblake daljinom

i ptice se , preplašene, sklanjaju

od njenih uzdaha…

i teži joj je dan

od mraka trideset noći

kad je jutrom ne probudi

žubor divlje rijeke.

pod zaleđenim pokrovom

šapuću zanjihane trave njenu pjesmu:

“bila jednom jedna ljubav,

bila jednom jedna žena

što hirovitoj rijeci

ljubav poklanja…”

Autor dsimic

Odgovori

Subscribe without commenting