[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Svjetlo sakupljam pred zoru ranu,

ovoga puta mogu si priuštiti i svijeću

i snenu dušu, ljubavlju obasjanu.

Pored mene sitni oblaci se okreću

 

kao da priroda očekuje sunčev izlaz,

a sunce samo što nije,

već osjećam onaj vjetroviti izraz

koji se inače noću krije.

 

To je znak da sigurno dolazi sutra,

zato je pred jutro ovdje najljepše.

Poslije ovoga snenog jutra

bit će i dan kao suze najžešće.

 

To ti je kad su ti kosti stare,

tada više znaš o duši i prirodi.

No, vrane za to ne mare,

grakću još jače da se sunce porodi.

 

Već danas počinje jesen, moje doba.

Reci, zar nije slatko?

Zar nije lijepo okusiti zrelih boba

koje ne zore kratko;

 

zar nije ljepota u šarenilu ploda

i u lišću koje se preodijeva?

Zar nije najslađe imati roda

kada i nebo veselo sijeva?

 

Najslađe je u toj ljepoti

što je čovjek još mlad u životu

dok mu se duša lako kroti

jer uživa neviđenu zrelu divotu.

22.09.2015. 06:28

 

 

 

 

 

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting