[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Sada, kad su anđeli mi polomili
sve otpore moje, svako moje opiranje,
kad je noć rasvijetlila mi um
na koji su se vrazi odavno okomili;
kad je završilo i to tužno otiranje
svake suze što je krenula na hum,

anđeli me počeli dozivati kroz noćne sjene,
sjene drveća i grada, Katedrale,
sjene što se na nebu rasprostriješe
kao da tu nikada i nije bilo mene
nego ona kojoj haljine su krale
neke vile što se svakome nasmiješe.

Kao da su znale nekim Božjim čudom
da su tamo sakrivena moja krila,
moja snaga trpna, moga srca žar;
i kada sam potrčala, zvali su me ludom,
vikale da stanem dok još te sam suze lila,
tumačile uvjerljivo da sam dužna predati na dar

sve što vidim, sve što čujem, sve što nosim.
Prosile su školjke, samo da izmislim čak i to,
darivala sam sve što nikad nije bilo moje.
Udrile su na me, pitale me koga prosim,
razvlačile su me i blatile me zavidno,
a ja nisam bila svjesna da se Boga boje.

Tek sad kada zvijezda nema, niti znaka
na toj sjeni nebeskoga svoda
što je sva posivjela, treperi,
dobro vidim tamu i čestice zraka
kao da je sazrela i moja sloboda:
sve se može ljubiti u određenoj mjeri.

Osjećam se kao da mi krila zastadoše,
osjećam se tako udobno u malenosti svojoj,
u toj svijetloj noći dok sviraju lire
anđeosku slavu Bogu još od kada nastadoše.
Sva je mudrost postojala u toj nadi tvojoj,
sva je mudrost moja da se i anđeli mire.

Svaka vila može ponekad sagriješiti,
a mnoga još slatka duša sad po zemlji plazi,
čitav svijet bi smrtnika se rado nasitio.
Aleluja, radujem se, ali neću se nasmiješiti
da ne saznaju za ove veze vrazi.
Bogu hvala, hvala tebi što si me zaštitio.
‎subota, ‎24. ‎lipnja ‎2017. 00:47:20

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting