[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Prozirna,srebrna koprena kiše grli dolinu…smiješi joj se…
Ljubi je…
A ispod staroga hrasta,našeg najsvetijeg stabla,
podno njegovih stoljetnih krošnji,pjeva fazan zlatni.
Perje mu sjajno,puno boja…poput pauna…
Pjesma mu ne dotiče kraja…
Pjeva o sudbini…o ljudima u polju…
O sjenama u srcima borovih šuma…
Pjeva o tebi…slušam ga…
Tužaljku utiskuje mi u srce…ranjava me…
Odavno si otišla s ovoga svijeta…
Želio bih te posjetiti,tamo,čija vrata čuvaju zmije…
Poeziji fazanovoj nema kraja…
Tako i tužaljka ova srce mi za svagda para…

Posted by Ellenhyll

This article has 10 comments

  1. Zaokupirala me ova pjesma, ni sama neznam zašto, sve je nekako jako tužno, a opet tako jako lijepo. U blizini mog posla ima puno divljih polja i jednom se fazanica valjda zasljepljena suncem zabila u staklo i umrla, a siroti fazan je dugo još stajao i tužno “pjevao”,i svi smo plakali s njim jer je sve skupa bilo baš tužno. Malo sam skrenula s teme, tvoja pjesma je verojatno u prenesenom značenju ali usporedba sa fazanom i njegovom tužaljkom-savršeno. Sory kaj sam se raspisala. pozz

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting