[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Tapkajući kroz netaknuti snijeg

razgrnuh borove iglice polako,nježno.

Koračah hrabro,odlučno,ne pomišljaš na bijeg

u ovo mirno veče snježno.

I ugledah tebe kako čekaš,sasvim sam

kraj starinske lampe žute.

I vidjeh u očima ti topli plam,

a sve je tiho,mirno, svi vjetrovi šute.

Gledah kako pahulje ti padaju na kosu,

i oblake tvoga smrznutoga daha.

I kad ti se bijela pahulja rastopila na nosu,

poželjeh te zagrliti,al’ bijah preplaha.

Autor vila amalka

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting