Zimica

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Onda te vidjeh,
onda kada ti je mjesečina dodirnula usne ja te vidjeh,
kada njedra,
i kada bedra…
Ah,
pa zar je morala baš tako.

Te jeseni kiše nisu lile po žitnim poljima
kao ostale kiše što su.
Avaj,
niz kišno su lice rominjale.

Sunce si tada u očima skrivala.
Nedostojan ja dodirnuh sve što i mjesečina,
pomirisah li te tada,
cvijete moj.

Zašto su ti pahulje osnježile lijepu tuniku?
Zašto kosu,
ruke…
Pokaži mi još jednom lice nježna Zimice.

Te zime pahulje su ti sipale po trepavicama,
iz neba koje je gorjelo u gornjim svjetovima,
valjda kao nikada prije…,

a začuđeni ljudi su trčali po donjim svjetovima
hodžama i kaluđerima po zapise savijene u trokutiće…
Aman,
Aman!
Ko znade šta sad znači taj nebeski plam?
I hoće li taj plam noćas pasti na naša polja ozimne pšenice,
usnule ispod snježnog pokrivača?,
sve od planine Vučjak na zapadu pa do hirovite rijeke na istoku.

A ja sam vjerno pratio malešne tragove po prtini
diveći se šarama tvojih malešnih čizmica.
Prepoznao bih ih među stotinama drugih.

Strpljivo sam mjerio tugu drhteći u vatri bolesna i grešna tijela, molio sam Boga da nikada ne otopli,
sve plašeći se da će novo sunce istopiti naše svjetove,
cvijete moj mili.

Onda te vidjeh,
onda kada ti je mjesečina dodirnula usne ja te vidjeh,
kada njedra,
i kada bedra…
Ah,
pa zar je baš morala tako.

Posted by feniks

Onajetihohodila, onajetihouzdisala, njenesmijavicenemoguzaboraviti...

Website: https://nizmahalu.blogspot.hr/

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting