[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

Kao melem,

moje rane su moje blažile,

od razbjesnjelog mora,

sigurnu luku davale,

do neslućenih visina,

me vodile,

iz cvjetnih dolina,

nektrom napajale,

u svome krilu,

od nevolja skrivale.

Žene.

Hvala nebu što ih stvori,

toplom srcu kojim vole,

u njima uvijek ljubavi ima,

mnogi će biti sretni kao i ja.

 

Ljubomorni kiše i snjegovi,

sunce i vjetrovi,

svoju zavist pokazaše,

vrhunci postadoše nedostižni,

potok što dolinu napaja presušio,

izraslo samo trnovito žbunje,

što lice i kožu para,

ostali samo žena i ja,

dva susjeda,

koji jedan sa drugim,

još razgovara.

 

Autor Hugo1

Odgovori

Subscribe without commenting