[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Zli se dusi iznenada razbježali,
odletjeli su u suton kao pod eksplozijom,
tamne šume zapahli su biseri mali
od kamenčića što nastaju erozijom,

a tajanstveno svjetlo na ledini bliješti.
Kao da je ono naglo se ukazalo,
šumske zvijeri sada muk prikliješti,
nebo na kratko se umazalo:

to je doletjela anđelica kao munja
što joj ne znaš točan kraj, početak,
opušta si bijela krila poput strunja,
uzela u ruke biser što ga drži joj haljetak

pa iz nje se rasipava mnoštvo slična biserja
koje oblikuje čitavu joj građu.
Samo vatrene joj kose izgubile smjerja,
lepršaju guste, čine anđelici krađu

jer zbog njih se ona može prepoznati.
Lice je pretvorila u djevojačko,
kao skroman je curetak što se zlati,
kože meke kao što je sniježje prosinačko.

– Što je tebe zadržalo, anđelice,
da se spustiš među ljudska stvorenja?
Tko te poslao, ti, bijela djevojčice?
– Ja sam poruka iz snoviđenja,

a ti sanjaš da je ova šumska tmina mir
i da ledina je pusta, da si sasvim sama.
– Ali ti si stvarna, kao da si neki stari hir!
– Tebe čeka svjetlo gdje caruje tama.

Još se sjećam da je tiho rekla
da je meni važno samo nastaviti
jer ja nisam ništa novo stekla
osim želje, nemam čime niti sebe sastaviti.

Dahnula je k meni, a iz nje se širi inje,
nestala je slika, samo mrzla duša osta.
Sada vidim, biserje je bilo ono doba djetinje,
a od njega moje sve potomstvo posta.
‎petak, ‎9. ‎lipnja ‎2017. 10:04:43

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting