[Ukupno:4    Prosječno:5/5]
Ulaziš u moje pjesme,

i u snove, sve više

slobodno kao slobodan stih,

nježna kao pero

što bi da te piše

 

Da je tinta strast

nikada je nestalo nebi,

pisao bih stihove,

zavodljive riječi tebi.

 

Po tijelu tvom bih pisao ja

kao po hartiji bijeloj

ti bi bila inspiracija

svakoj pjesmi ljubavnoj.

 

A onda bih te čitao….i čitao

dok žudnja kao vatra plamti,

i cijelu bih te napamet znao

kao pjesmu koja se pamti….

Autor Sani

Ova objava ima 6 komentara

  1. Pjesma je neobično naslovljena: Žena koju pišem… Pomislio sam da nije greška, jer bi pravilnije bilo, Žena
    k o j o j pišem. Potom mi se učinilo, na početku pjesme, da je pjesnik prešao na slobodan stih, ali ne, i tu se pokazalo da ćemo nešto drugo dobiti, ponovo rimovanje, skladno, sažeto, jasno. Onda je pjesnik, za razliku od prethodnih pjesama, prešao iz mračnih atmosfera u orbitu erosa i pjesništva kao poziva koji se u pjesmi objašnjava. Žena dolazi u pjesmu, pa se njoj pjeva, pa se na njenom tijelu piše i napokon, čita se sa njenog tijela. Lijepo i snažno a vješto sročeno. Šta postaje čitanje? Šta može pjesnikovo čitanje? To čitanje postaje nešto kao vodjenje ljubavi i to je prelijepo. Pisanje poezije je za pjesnika u isto vrijeme i kazivanje ljubavi, a samo sricanje ljubavnih stihova objašnjava i pjesnikov poziv, on je to što je: i pjesnik i ljubavnik. Poezija se voli kao što se voli žena i to je divna poruka ove pjesme. Veliki pozdrav od Milenka!

  2. “…i cijelu bi te napamet znao “- dođe mi da u ruke uzmem ovaj stih i da ga kriomice dok ne gledaš, stavim u svoj džep…ali, samo ga izbliza pogledam i vratim među tvoje redke.
    Od tamo ne ljepše gleda…
    Prekrasna pjesma Sani, lp 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting