[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Ja je povedoh za ruku, a sunce tada obasja njeno lijepo lice…
a duša njena zapjeva tiho,
a smijavice joj se nasmijaše.
U daljini je široka rijeka udarala o obalu,
tukla je kao njeno srce,
o moj dlan.

Ja joj pogledah oči,
a u njima planu radost i veselje svake vrste…
od sreće joj potekoše suze radosnice kvaseći lice.
Zahvaljivala je Bogu što me ima,
i što ja imam nju.

Sretne duše ljubio sam njeno čelo,
kao štene kost;
a ona je tražila još,
sve ćuteći i namještajući se mojim usnama.

Bješe tek prvi sumrak – prenuh se iz dubokog sna.
Stajali smo zagrljeni na sred ulice,
pune dugačkih sjenki.
Jasno sam vidio da je ona zaspala,
tiho,
tiho…
sve dišući u plavoj košulji,
sklopljenih trepavica.

Nisam je htio buditi, neka spava…
samo sam protrljao oči da ne zaspim i ja;
pa, mogao bi nas netko odnijeti – pomislih
i nastavih ljubiti čelo voljene žene koja spava.

Posted by feniks

Onajetihohodila, onajetihouzdisala, njenesmijavicenemoguzaboraviti...

Website: https://nizmahalu.blogspot.hr/

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting