[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sjećam se toga dana nebo je plakalo,

a ja sam beznadno šetala ulicama grada.

Pogled mi je bio hladan i izgubljen,

nisam bila dobro,

ali tada je to bilo najmanje važno.

Bilo me je stid,

pitala sam se što ću,kamo ću,

ali stalno sam smišljala kako nestat ću.

Htjela sam da me progutaju Dunavske dubine,

da se u nebesa moja duša vine

i da sve ljepote gledam sa visine.

Jedino tada ne bi povrijedila niti jednog više

i sada dok ovo pišem MISLIM NA TEBE

žalim zbog svega,

ali iskreno ne kajem se zbog toga

jer mi smo magneti istoga pola,

mi smo duše pune bola

i MI NISMO JEDNO ZA DRUGO,

ali nadam se da si naučio nešto iz svega ovoga

i kada ti netko bude govorio o ženi: koja se gotovo nikada nesmije,

koja nema savjest ni osjećaje,lomiteljici muških srdaca i ženi bez duše

ti ćeš im reći:

” To je ona, žena bez imena, tajna duboko u meni skrivena i ja sam ju upoznao,zavolio, a ona mi je slomila srce, srušila nade, natjerala na suze, ali i sada dok govorim o njoj strast me obuzme. Nijedna me nije ljubila kao Ona, nijedna mi nije toliko u životu značila, nijedna me nije kao Ona povrijedila, ali i dalje volim bjednicu tu jedinu i ne prežaljenu

“ŽENU BEZIMENU “…

 

 

 

 

Autor manuela

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting