[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Žena,biće za obljubiti ili biće za ljubiti,
Mora što nam svakodnevno mislima trepti.
Žena,o ta enigma stoljećima nerješiva,
Ni crna ni bijela već vazda siva.

U život ulazi nečujno poput prvih koraka proljeća,
Obgrljavajući svaki nam kutak pogleda,
Sa smiješkom koji neodoljivo podsjeća,
Na čežnju za toplinom u danima leda.

I uvlači nas u ambis ispunjen strašću i ljubavlju,
Nevinim pogledima i bezrazložnim osmijehom,
Vješto mameći spretno razigranom dovitljivošću,
I na obroncima njenog daha vrtoglavim letom.

Žena,biće za tren ili za sva vremena,
Misao što diše u nama bez promjena,
Žena,nužno zlo i potreba,
Ili pak dar sa neba.

O ta misao što mi se u kutku uma gnijezdi,
I tjera da mislim kako mogu sve pod sjajem zvijezdi,
Kako sam to što jesam kada sam sam,
A mnogo više od onog što se vidi s njom.

O ta misao što mi danima piri,
Uzimajući i tren i dan i noć,
I pero i hartiju i moć,
Nikako da dozvoli duši mi da se smiri.

Žena,dio mene i nas,
Nosi i tugu i spas,
Žena,i svjetlo i tama,
Osmijeh kraj nas i u nama.

Eto to je ona i mnogo više,
Đul što kaldrmom miriše,
Misao što tka odijelo mašti,
Misao što nas kroz klepsidru noćima tišti.

Ova objava ima 3 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting