[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Nekada je glazba bila suptilna
ambijentalna
chorus ljudskih pogleda
moglo se njome ljubiti
maštati
krasti i opraštati
a preostalo je samo tapkanje
kiše u mraku.

Ovdje sam, sa srcem prislonjenim
na tvoja koljena
u želji da ti šapnem nešto
nešto nježno
nešto što već znaš
ili vidiš već na meni
da spustim laki notni dašak
niz svoj jezik
preko svojih usana.
A iza mojih leđa podiže se zavjesa
otvoren je prozor prema gadosti.

Moje vokalne nježnosti nemaju izgleda provući se
između psovki gradskoga života.

I još jedanput su nam
odnijeli trenutak.

Autor Armano

Odgovori

Subscribe without commenting