[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Trustis gomilu alkohola

I duvas drogu kroz pluca

Vrijeme kroz ulicu se proteze lijeno

Dok odvagujes predzadnji gutljaj kroz grlo

Ulica prostire mrak u daljinu

Dok glas u grlu odjekuje tisinu

Koliko smo puta mrtvi, osjecali zivota divljinu

Dok dim niz ulicu przi asfaltnu prasinu

Sada je dva sata iza pola-mraka

Ja trazim razlog da se prebijem 

Al‘ za poduhvat prebijanja nemam zraka

Dim se odvaguje niz ulicu pod rasvjetom noci

Pitanja postavljaju odgovore, neznam da li cu moci

Da potegnem dno flase sa astala

Zidovi u sobi poprimaju cudne boje

Mozda su se pokrivili, mozda uspravno stoje

Odvagujem sadrzaj flase i potegnem iz petnih zila

Flasa se mudro otima jos u njoj zivota ima

Pripalim jos jednom sadrzaj iz kese

Osjecam se odsutno, dok me nevidljiva ruka trese

Flasa se jos uvijek otima ko’ ker na lancu

Sasut cu sadrzaj u čašu, ona je oduvijek bila na losem glasu

Zvukovi odjekuju prošlost svakim novim odvagivanjem čaše

Koga li noćas tražim i koji mene traže

Dok gusti dim projicira svemir po zidu

Odmjerim flasu i casu, pa onda sve ponovo skupa

Sadrzaj se neumorno klati, ja blijedo lezim,

a iznad mene klupa

Od hrastovine hiljadu godina stara

I podignem glavu u nakani da ja zajasim nju

al jok, pa nije klupa glupa

Osjetim bol, pa da, udarila me hrastova klupa

I ostanem tako bospomocan da lezim

I trazim se po nekoj vukojebini, a u stvari sam od sebe bjezim

A iznad mene leti neka drvena klupa

Osluškujem kako stoljece odjekuje potpeticama pijane klinke

Sjecanja sto naviru kao boje na platnu moje slike

Uvucem jos dim i potegnem iz polu-pijane case

Izgleda da je bilo, ipak malo previse

Klupa me udari jos jace

I cujem u daljini neko kroz prozore auta pjeva, meni ko da jauce i place

Proklinjem i dim i casu i flasu

pozelim ponovo da se vratim na javu

i upadnem u jos vecu psihodelicnu kašu

Kosmari postojanja naviru kroz ključaonicu

Bude se uspavane ljepotice

I kote zvijeri sa rubova vremenskih neprilika

A ja se utapam u minjaturnoj sjeni klupe

Dok pokusavam da izvucem zivo dupe

Al ne prikljestilo me ovo govno od klupe

Otvaraju se vrata banalnosti ovog proracunatog svijeta 

Ja pogledam klupu, i ona mene gleda

Pitamo se tako izmedju redova; ko tu kome smeta

Dogorjevam lagano kao opusak u ruci

Opsujem dogrjevanje od trenutne boli

Dignem glavu, udarim klupu, a opusak i dalje u ruci

Dok besmopocno drobim misli 

Psihodelija amputira udove

I po ko zna koji put udara klupa 

Umovi tinejdzera konzumiraju tehno-logiju

Oci vrte ringispile, po ljepljivom podu

Kuda li oni odlaze, kad nekome odu 

I Kisa na prozoru ispre prasinu

Dok osjecam u zeludcu masinu

Centrifuga ispire i posljednji dasak

Lezim ispod klupe kao smrznuti grasak

Podignem oci prema plafonu

Zavapim i petnih zila postojanja

Predugo je klupa bila gospodar nestajanja

Prevalim osobno-vlastiti leš na fotelju

I cujem glasove kako stenju 

Dok um napinje javu, sklapam oci prema jos jednom beznacajnom kraju

Posted by P. Zimmerman

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting