[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Jesenja kiša potapa večer sjete,

Trgamo nakupljeno klupko

Zivotnih mrvica,

Gdje se dugo pohranjivala

Zatomljena bol

Obrasla gustoćom tananih bodlji

Što sežu do životnih dubina.

Svakodnevno su se skupljali

Oblaci želja

I nestajali iza dalekih brda prošlosti,

Ispod kojih nisu svitale zore

Ni izlazio sunce.

Lebdjela sam za njima

Sa jatima ptica

Do prvog plavetnila

U širokom prostranstvu,

Kao zvijezda padalica

Zabijala se u prašnjavo tlo.

Puzala sam pustopoljinama,

Uvelim livadama i usahlim potocima.

Svugdje sretah šutnju,

Dok nisam čula tvoj glas i osjetila drhtaj

Kao posljednju kišu

Na prigušeni plamen

U ostavljenoj kolibi

Koja nečujnom škripom

Zatvara dotrajala vrata.

 

Autor maslina

Odgovori

Subscribe without commenting