[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ostavljam ti ovu pjesmu kao poklon,
danas kada znam da je život čudo,
i ne želim ništa za uzvrat,
možda samo još malo da dišem.

Možda u zraku osjetiti ću miris života,
što mi u jastuku ostavlja svakog jutra,
ponekad samo da me podsjeti,
da ga možda neću mirisati sutra.

Čudo je živo, taj život i ja,
kao dva brata, ponekad posvađana,
ali noć kada dođe i u snove se pođe,
ponovno jastuk s njim dijelit ću ja.

I nećemo se gledati, leđa na leđa,
okrenuti se od onog tko nas vrijeđa,
no toplina tako smiruje, i njegovih leđa dodir,
da nema ga uz mene, mjesto vrijeđanja bio bi nemir.

Čudo je živo, što s jednim gubimo i drugo,
Živote s jastuka, ne pazih te mudro,
Guram te od sebe i onda sve mi je tužno,
Pa krivim sebe pa tebe, pa jedno pa drugo.

Sad pozivam te tiho, dođi k meni,
jastuk je velik, ne želim samo ga sebi,
stvoren je za dvije, glave da odmore,
pa makar između sebe imale zastore.

Posted by Mikić - Vučak Mario

Volim pisati i stvarati u svim oblicima.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting