Zašto zloća

Zašto su neke Duše zle?

Zbog čega anđeli pobjegoše iz raja?

Zašto im zloća izbija iz srca,

neprimjetno ko pupoljak cvijetu.

Zašto patnji srca nema kraja?

Hodamo u koloni,razbacani ili jedni uz druge,

obrazi nam šareni,kako kome.

Jednima obraz sreće,drugima neizmjerne tuge.

U susret vam idu,priče iz različitog kraja,

protkane sudbinom pojedinačnog zavičaja.

U buketu života naših,različito cvijeće,

od tuge,snova,tragedije,komedije i sreće.

no uvijek se nađe ko svojim prstima,

zasvira na gitari,melodiju bez razuma.

Zloća slaže note,a vjetar ih nosi.

Kesi se sreći u lice,bolom joj prkosi.

Cvijetne livade,s leševima prosu,

prelijepim gorama podreza krošnju.

Zatamni nebo navuče oblake,spusti mržnju,

koju hvataše,radosno poput darova.Zle duše.

Upiše ih u njedra,tu ostaše….

Da zloćom svojom glase puste.Anđele tame..

U svaki miran kut,sela gradove.

Pa umjesto pijetla,što zoru budi.

Strah,trepet,bijedu ovom svijetu nudi.

Gdje je dobra duša,njena snaga raja,

da usisa tame anđele,odreže im krila.

Da u svome padajućem tutnju odnesu ljutnju.

Vrate mir i sreću,radovanje novom proljeću.

Nek procvjeta cvijeće,zamre tuge trag.

Da zlo nikada više NE prijeđe zemlje prag.