[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Još ponekad,

želja naraste u meni

i učini se mala molitva;

od istine za istinu,

stvarna i najstvarnija.

Još ponekad,

ja sjednem pa sklopim ruke onako

kako su me naučili.

I molim riječi od čežnje satkane;

iz vjere za vjeru. One rastu

nježne poput mlade travčice,

prozirne poput stakla, u tren da

dotaknu nebeske visine.

Parčići moje duše – otpuštam ih.

U plavetnilo, u daljine,u dubine,

tu.

Ali, još samo ponekad.

 

A onda se sjetim – budalim.

Njega nema, niti ga je ikad bilo.

I da istina boli – jednostavno je; mi,

sami u svojoj boli,

sami u grijesima,

sami;

ostaljamo svoj zadnji zarez

i pišemo svoje prvo slovo, a

naše priče – naših su ruku djelo.

sami svoji stvoritelji.

 

sami..

 

Autor asonanca

Ova objava ima 2 komentara

  1. Vrlo snažna i emotivna pjesma. Želim ti da povratiš i učvrstiš svoju vjeru “kako su te naučili” i da ne budeš “sama” jer sama nisi vjeruj. Veliki pozdrav

Odgovori

Subscribe without commenting