[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Ljudi vjeruju u smrt,
takvi mrtve svoje dane,
umorni su, retardirani.
Uvijek imaju svoj nacrt,
nikada ne otvaraju dlane,
snovi su im preparirani.

Ljudi vjeruju u ništa,
vide samo zlo i patnju,
puštaju se besmislici.
Ako zatrebaju išta,
traže mrtvu pratnju,
misle da su mistici.

Ljudskim glavama se mota
samo ono što ubija
pa sve misle da su cvijeće.
Nema pravoga života
kad se smrt upija.
Zna li netko zašto gore svijeće?

Crne vijesti imaju svu pažnju,
dobre vijesti niti ne postoje.
Topimo se kao voštane figure.
Posljednja vremena nose kaznu:
kad se ljudi svi postroje,
ne znaju ni kamo otišle su ure.

Svak je čovjek sebe svjestan,
ali ne zna vidjeti, ni čuti
niti druge, niti unutarnji glas.
Ili bolestan je, ili obijestan
pa su zatvoreni svi mu puti,
pa ne vjeruje u spas.

Svaki čovjek samo sebe gleda,
ne zna da je život dobio na dar,
samo jedan, samo kratko.
Vidjet mu se preko toga ne da,
ne zna za svoj vječni žar
kojega ne prima svatko,

kojega se traži u noćima svijeta
jer tko traži, taj i nađe.
Ali ovdje nitko se ne nada.
Dužnost ljudska nije obaveza cvijeta,
ali u svoj život nitko još ne zađe,
ne zna da je smrt nastupila već sada.

Da se užga jedna svijeća,
dovoljan je malen, kratak čas.
Zašto ljudi su na svijetu tako dugo?
Zašto bježi im iz ruku sreća,
zašto ne slušaju svoj vlastiti glas
kad već ne znaju za ništa drugo?
‎srijeda, ‎19. ‎srpnja ‎2017. 06:35:58

Odgovori

Subscribe without commenting