[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Svjetlost zvjezdanih prašina,raspršena,meka…

Dotaknula me…i utisnula mi višu svijest…raskinula spone duha i tijela…

Sada sam slobodan…slobodan sagledati ovaj napaćeni svijet…očima Univerzuma…

Ta sloboda,iako privilegija,poput trna je oku…

Poput neugode…

Zaista je poput neugodnosti gledati svijet,njegova vremena…njegove pogreške…

Odavno ljudi nisu Ljudi…odavno je ljepota duše neki daleki pojam,koji mirnu luku nalazi u umovima

filozofa…

Zlo i predrasude zauzeli su prijestolje planeta i društva…

Gledam (ponekad samo slušam) ta ispaćena lica…

Te tužne oči,umorne od neprihvaćanja,zlostavljanja,iskorištavanja…

Rastrgane duše kmetova,uništena djetinjstva tužne djece,žene bez osmijeha-žrtava nasilja…

Razočarane duše drugačijih-Roma,vjerskih,etničkih,političkih manjina,homoseksualaca (LGBTIQ zajednice)…

Svi oni plaču,neke ni ne nabrojah…svi u skrivenim predjelima sebe plaču…plaču,a nitko ih ne čuje…

Samo Bog i anđeli,i pokoja dobra duša,negdje u srcu grada,negdje na rubu grada…

 

Negdje u srcu grada,negdje na rubu grada,

Neokaljana duša se pita:“Zašto uopće i zašto sada?“.

 

Posted by Ellenhyll

This article has 1 comment

Odgovori

Subscribe without commenting