[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ostavi svjetlo da gori, rekao si
Ljubav boli
Ne volim tamu…
Ostavi svjetlo da gori
Mislima osvjetljavaš kutove sjećanja
Istjeruješ tamu neprospavanih noći…
Rekoh
Bila sam zaljubljena
U čudu tvoje oči probijaju put
Do mog pogleda, zar nisi znao
Zar nisi prepoznao
Ljubav boli
I pomislih neka gori
San ionako ne znači mnogo
Kad istina osvjetli noć
Bila sam spremna doć
Ušetati u tvoj život zaljubljenih očiju
Bez straha
Zar nisi prepoznao
Promašili smo vrijeme ljubavi…
Bez sjaja
Sve je drugačije, uvijek na istom mjestu u tami noći
Svatko je stišavo svoju bol
Zar nisi prepoznao
Ljubav je trebala doć
U isto vrijeme
Da protjera noć…

Autor Tanja Tadic

Ova objava ima 4 komentara

  1. Koliko puta smo se odrekli boga?
    Samo zato jer nam vizija anđela nije bila simetrična,
    onako kkako su nas učili da treba biti.
    Jednom je nekakav Nietschze napisao da sve lijepe
    stvari trebaju prvo nositi monstrouzno strahovite maske
    da bi se upisale u srca humanosti..tako nekako.
    Ne treba se bojati najljepšeg osmijeha na svijetu, osmijeha smrti.
    Ne boli smrt, život boli.
    To je samo nagovještaj da napuštaš svijet,
    tvoj, moj, negov, nejzin, njihov, naš, zajednički.
    I ovaj svijet, onaj moj dio zajedničkog…
    Jednsotsvn oda znam kad odem, kad mi odemo,
    taj neki naš svijet, samo naš, postaje stvarnost
    jednog drugog svijeta, ljudi i planete…
    Jedna u nizu stvarnosti, jedna od bezbroj opcija…

Odgovori

Subscribe without commenting