[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Više ne bih mogao govoriti na onaj isti način, živjeti onaj isti tren, ili boraviti u svijetu koji je zauzet samo svojim svijetom. A onda nestati u valu koji se vraća na svoje odredište. Ono što smo stvorili, nije se moglo dogoditi samo od sebe, dogodilo se u sebi i zatvorilo u ograničeno područje beskonačnog. Pa zašto ne bi i to beskonačno bilo vječno opsjednuto samim svojim stvaranjem koje u njega ulazi nesmotreno i zadivljujuće nepravilno. A kamoli kad bi sve što je zamišljeno bilo odigrano na nekoliko tisuća drugih načina; moglo bi biti besmisleno poput ovog istog teksta koji se ispisuje tko zna zbog čega i tko zna od koga i do kada. Kada se taj isti tekst ne bi dodvoravao svojim bogovima, začas bi se on i ja dogovorili da napustimo jedan drugog i raziđemo se kao ostarjeli ljubavnici. Ovako, sve visi u zraku, i konačnost i beskonačnost, i vrijeme i zapis i nebo koje koje je davno izgubilo svoje bogove i mitove, a mi smo i dalje opčinjeni njegovom modrom jutarnjom čistoćom.

Posted by drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting