[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Od jutra do mraka mi smo znali
igrati zmurke, “suge”, fudbala,
za igru svijet nam se cinio mali
ljutili se kad bi mama kuci zvala.

Sa sendvicem u ruci jurili napolje
da ne propustimo nesto novo,
sve dijelili puni ljubavi i volje,
bilo je nase – a ne njeno i njegovo.

Nije se gledalo kakve ko patike nosi
ni da li se moderno oblacis,
hodali smo i dronjavi i bosi
bitno je bilo da dobrotom zracis.

Gdje nestade bezbrizno vrijeme
prave vrijednosti gdje se skrise?
Zasto su ulice prazne, nijeme
ima li uopste djece vise?

Djeca nisu sto su nekad bila
djetinjstvo kao da ne postoji,
nevinost se bezbrizna izgubila
od nevaznih stvari zivot se sastoji.

Danas je bitno kakve patike nosis,
da dokazes da si od drugih bolji,
roditeljima bezobrazno da prkosis
da bude sve po tvojoj volji.

Sad je vazno sa kim se druzis,
da ti zavide na onome sto imas,
rijetko da ruku pomoci pruzis
sve da uzmes, malo da das…

Nestale su rijeci koje zblizavaju
sve vise je osude i srama,
odrastanje drugacije dozivljavaju
kupit ce drusto parama…

Zao mi je malena djecice draga
sto odrastate bas tako,
sto ne znate za dusevna blaga,
zao mi je djeco, nije vam lako…

Posted by Ivanica

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting