[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sjedim sam kraj toplog kamina,

dok napolju bjesni hladna zima,

sjećanja davna nadamnom bdiju,

iz njih vesela lica mi se smiju.

 

Vidim malog nemirnog dječaka,

modrih očiju, koraka laka,

nevino srce on imade tada,

prepuno snova, želja i nada.

 

Osmjeh mu je uvjek blistao na licu,

ličio je na malu lepršavu pticu.

Žurio je da odraste što prije,

da otkrije tajne koje svijet krije…

 

Odrastao je, ali osmjeh mu je nestao,

da srlja u nepoznato, naglo je prestao,

snovi su mu se raspršili za tili čas,

sve tiše se čuo njegov sjetni glas…

 

Razočarao se u ljubav svetu,

u ljude koje je volio najviše na svijetu,

nije ga život ni malo štedio,

prije vremena je oronuo i posjedio…

 

Postao je sijenka bez vodiča,

tužna je njegova životna priča!

 

Ta sijećanja u kolonama mi dolaze,

uspomene gorke nikako ne prolaze,

brišem suzu kao breme tešku,

suzu koja izdaje svaku moju grešku!

 

“Nije muški” ,otac bi mi rekao sada,

ali tebe oče odavno grli zemlja mlada,

oprosti sto te nisam poslušao,

što sam mislio da sve sam znao,

 

oprosti što nisam jači bio,

sudbinu u oči pogledati smijo,

oprosti što sam slabić i kukavica,

propali čovjek, bjedna lutalica!

 

A,najviše od svega, žao mi je dječaka,

bistrih očiju, koraka laka,

samo je želio zvjezde da dodirne,

i u nebeske visine da se vine…

 

Bijaše modrih očiju, koraka laka,

žao, tako žao mi je dječaka…

 

Posted by Ivanica

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting