[Ukupno:2    Prosječno:3/5]

Nakon laminata, pločica, lamperije i ormara, na red za demoliranje gradskoga stana u Petrinji došao je još jedan ormar. Njegov je red, kao i red drugih ormara, trebao doći jučer, ali njega jučer kao da nije bilo tu.

Danas nisam imao akicu pa sam vijke, zašarafljene u zid kroz ivericu, izvadio šarafcigerom, a samo jednoga nisam mogao.
Kroz ivericu su bili zabijeni i čavli. Oni su držali kajle, a kajle su, između zida i ormara, držale ormar na mjestu koje je zabijač kajli odredio za njega.

Širom sam otvorio lijeva vrata ormara, a ona su pukla. Naslonio sam ih na zid. Desna vrata se nisu mogla tako otvoriti zbog zida pa sam ih potrgao sa pajserom i naslonio na lijeva. Batom sam razbio gornju policu. Pala mi je na koljeno i boli me. Sa svake strane ormara sam izvadio letve iza kojih su se mogle vidjeti kajle koje je zabijač kajli zabio onako kako to već rade zabijači kajli. Razbio sam vrh i dno ormara nakon čega sam mogao lagano izvaditi bočne stranice u koje su kajle ostale zabijene. Sve sam složio uz zid. Na mjestu gdje je stajao ormar bio je mali telefonski imenik jedne stare petrinjske industrije i mala žuta platnena vrećica zatvorena ukrasnom vrpcom. U malom imeniku nije bilo brojeva, samo je na zadnjoj stranici, nečitljivim rukopisom zabijača kajli, pisao datum iz 2005. godine uz ime jednoga Milana kojemu prezime nisam uspio pročitati, kao ni koju je bijelu Ladu vozio i po što je došao. Pomislio sam da je zabijač kajli bio portir.

U maloj platnenoj žutoj vrećici je mirisala lavanda, jednako lijepo kao i onoga dana kada ju je zabijač kajli ili možda portir zametnuo ispod ormara.

Posted by Herc

Živim pišem dišem Jedem molim volim

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting