[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Muka me čeka, naš jedini zajednički Oče,

već mi je tijelo izvana kao nevjera ledno.

Evo, progonitelji već za mnom kroče.

Molim Te samo da svi budemo jedno.

 

U meni mesa nema, ni kosti ne ćutim;

samo mi kožom probijaju krvave vene.

Neki spavaju sada kad propast im slutim

jer im dolazi odmor, a vrag stiže do mene,

 

hoće da napadnem i da se borim

kako bi on anđeo svjetlosti postao

jer ako se ja u milosti umorim,

on bi pobjednik jedini ostao.

 

Daj mi snage, Anđele nad anđelima,

da ne smaknem niti jednu travku

jer strašna mi tjeskoba vlada djelima

i lako bih sada svladao udavku.

 

Neka. Neka teče molitva čeonom porom,

nek se isprazni strah od Kalvarije.

Ja molim Tvoju volju nek vlada mi Horom,

nek se pokaže Sin Bezgrešne Marije.

 

Rekoše da ću lakše mrijeti ako me izmožde što jače.

Ne osjećam leđa, da li mi tijelo još uvijek stoji?

Kao da peče vatreno sunce i kuje se mače

u plućima posred rebara koje mi netko kroji.

 

Još snaga je moćna, volja je, Oče Tvoja.

U ljubavi rastem za ta jadna stvorenja

što bacaju na me olovna oružja boja.

To moj je boj, oružje mojega odobrenja.

 

Da je samo jedan udarac manje,

možda bi netko od njih se zapanjio

jer ih je strah što imam znanje.

Tad bi se njegov strah obznanio.

 

I što jače me udara, manja mu je opasnost

da će i on nastradati bičem.

Jedva jaučem, vlastita krv daje mi slasnost:

“Moja će bol te spasiti”, kličem

 

jer leđa mi prte bremenom grehota.

Sotona već slavi zbog moje slaboće

dok padam zalijepljen svom snagom života.

Majka mi kleca, čuti me hoće.

 

 

Kada si trnjem okrunjen bio,

presjekla Ti je moždane ona spoznaja

da si možda na sebe zaboravio

i da nisi više znao gdje Ti je Domaja

 

jer su Te udarali zaigrani vojnici

da nešto prorekneš, tko ti je iza leđa.

Udarali su Te po svetoj ovojnici,

a Ti si trpio i opraštao sveđa.

 

Da li je to svetost Tvoja za zabavu,

da li ćeš moći ostati pri svijesti

i znati svoju dužnost pravu?

A bilo je tako lako tu igru svesti

 

na jadne krikove podivljalog vraga.

Da, znao si da Te hoće izbezumiti,

proliti iz Tebe Duha Očinjeg draga

i nove bogove sebi izumiti.

 

Trnova kruna je najveća ataka

na čovjeka koji više ne zna gdje je

dok mu krvca teče niz oči mlaka.

Tada si znao da Te probolo sve je

 

što si učinio za ovaj ljudski rod.

Eto, sve se sad vraća, liječenje Tvoje,

čuda i težak propovjednički hod,

sve uzalud. Sotona vapi si moždane svoje

 

jer ne može biti da nije pametniji

od Tebe, Spodobo krvava plašta;

on mora, mora biti viši i sretniji.

Mozak je Tvoj sada njima da prašta.

 

Padam i padam, zemlja me udara.

Sve se pobunilo protiv mene.

Oštro me drvo kao zublja para.

Ljubavi moja, vidim ti žene,

 

rubac mi nudiš i uzimaš letvu,

plačeš i hodiš, vučeš me k cilju

slijepoga, ali ja vidim žetvu.

Sotona ludi jer ne podnaša zbilju.

 

Znam da će lud se još jače zakvačiti, 

sve će poduzeti da me stjera u ponor pakla.

Bit će i zloban, na me se baciti,

neće ni znati kobi što ga je smakla.

 

Breme je moje slatko i lako,

a križ moj pun je bodljikavih žica,

tu ima boli za mrijeti srce svako.

Ipak na rubac dajem otisak lica.

 

Kad se dovučem do mjesta ubojstva,

iako još me sumnja baca,

znat ću da nosim pravedna svojstva,

riješit ću duše svakoga plača.

 

Udri samo, ukucaj mi čavlja,

krik je moj glazba za raj.

Predajem tijelo što sve izbavlja.

Još taj udar i sotoni je kraj.

 

Bezgrešnu predajem,

to povijest ljudska vidjela nije.

Tvoj spas joj dajem,

uzmi je k sebi i to što prije.

 

Posljednja želja mu je sve što još ima,

žuč i ocat, sarkazam i očaj.

Oče, snagu mi daj barem da ustima

odbacim taj zadnji jadan pokušaj.

 

I dok Ti predajem Duh jer više neću Te zazvati,

preda mnom nestaje vražji lik.

Ti mi govoriš da ne mogu mrijeti, ne mogu nestati

jer sam Tvoj Sin, jer sam Pravednik.

08.03. 2015  21:08

 

 

 

 

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting