[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

To jutro vlakovi su stajali zaledjeni

U jednoj zemlji na jugu sjevera

Budili su se zaledjeni ljudi

Zaledjenih osmjeha

Vjetar je raznosio zaledjene obraze

Po gradu  je setao prosinac

Sarao svoja zaledjena znamenja

A ja sam pratio jedne oci

Pune proljeca

U sjeni zaledjenih vjedja

Na mojim dlanovima

Umirale su pahulje male

Da sam mogao

Da sam smio

U pahulju bih se pretvorio

Pa da na prozoru necijeg stana

Stopim se sa gomilom

naslaga drugih pahulja

nismo se ljubili

Niti dirali

Dugo smo jedno u drugo zurili

Ona je u mene otpuhivala

Ja u nju

Zrak zaledjeni

Onda smo se smijali

zaledjene ruke trljali

Htjela mi je nesto reci

Ali ljepse je bilo zaledjeno sutjeti

Otpuhavati zaledjeni zrak

Smjeskati se

To jutro zaledjeno

U jednoj zemlji na jugu sjevera

Meni se ukazalo proljece

Nisam bio pijan ni mamuran

Samo sam krenuo da prosetam

Ovih svojih pedeset

zaledjenih godina

Autor plavivitez

Ova objava ima 2 komentara

  1. Predivni stihovi jednog susreta…jednog sjećanja…jednog dodira proljeća usred zaleđenog svijeta…
    Lijepo te je opet čitati Viteže!:)
    Osmjeh ti ostavljam i topao pozdrav!:))

Odgovori

Subscribe without commenting