[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U prljavom svijetu mrtvila

još uvijek  gvozdenu masku nosiš

steže te i guši.

I ne vidiš svijet.

Energični lik s mozgom

pomjerenim od bijednog života

sama kilavost

sramna ljenost

samosažaljenje.

Ti zaleđen si

u sopstvenoj koži ne umiješ da dišeš

izaći iz nje ne  možeš.

Odveć ti je tijesna.

 

I Čekaš.

Na što čekaš?

Pitaš se, šta svjetlost nosi?!

Ni mjesec ti se ne smješka

nit’ sunce ti progovara

I oni zbunjeni su.

Prići ti ne smiju

ili ‘pak ne žele.

Priroda te stavila na ruglo

Mogao bi da plačeš

ali više ni to ne umiješ

Kopče maske sve više stežu te

Ti dobro znaš gdje ideš

postoji samo jedno mjesto

gdje zaleđen možeš da odeš…

 

 

Autor Mirela

Studentica četvrte godine Pedagoškog fakulteta u Zenici; Odsjek za bosanski jezik i književnost. Pišem poeziju, te planiram ubrzo izdati svoju prvu zbirku pjesama :)

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting