[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Već dugo nosim neukusno odijelo; de mode,

prošarano nijansama izbljedjelih niti,

milo moje, moram te maknuti  od zraka otrovnih (mistično skriti)

tvoj sastav u oči previše bode.

Već vijek vrijeme nosim uniformu istine,

značke, bedževe, odličja praznine;

otkad znam za se, od davnina, od prvine,

čutim neugodno hladan zadah brokatne tkanine.

Klopotava zvonjava metalne dugmadi,

prožima biće, sjećanja i jenjava,

bez zvonjave opojnog gonga (zvuci tibetski),

kragna sakoa, omčasta nit život ranjava.

Već dugo nosim izlizano odijelo (totalno pase)

koliko puta si milo moje ugrijalo usne moje od zime,

koliko puta, obrisao sam suze u te,

ti jedino moje blago si, ovdje na zemlji (tute).

Zaista od sveg pompoznog paunova perja,

jedino otvorene rane sakoa sjajem zrače.

toliko puta obrisane su ruke o njih (altruizma dače)

toliko puta tješile su mizerije.

Na svijetu,

na otvorenoj boci života,

ne postoji ni jedna platnena strahota,

koja krstila bi rane.

Ni jedna zakrpa, koliko patetična bila,

ne može zakrpati uspomene usahle.

 

Autor Zoran Hercigonja

https://s.gravatar.com/avatar/c730048011cfc2b641d04c3293252048?s=80

Website: http://zoran-hercigonja.webnode.hr

Odgovori

Subscribe without commenting