[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kad budem jednom na dnu tamnog groba

ne moraju tada plamtiti svijeće,

nek` ptica jedna po grobu mi zoba

i nek`svaki dan s pjesmom dolijeće.

 

Volio bih da leti sve do jedne kuće

da krilima i kljunom po prozoru kuca,

da se vrati potom,  pjeva i cvrkuće

o onoj koju voljeh iz dubine srca.

 

Sa ushićenjem bih se radovao ptici

da mi kaže sve što želim da znam,

da u toj ledenoj, pustoj grobnici

na trenutak barem imam miran san.

 

Zato ptica neka dođe često

 od te pjesme sav se ježim,

i donese spokoj na to mjesto

kad nje nema sa cvijećem svježim

Autor Sani

Ova objava ima 3 komentara

  1. Od ove pjesme sva se jezim….tuzno i dirljivo kako dusa ne posustaje i nadje nacina da utazi zudnju i kad sve izgleda nemoguce…
    Zaista uzitak citati ove stihove.

Odgovori

Subscribe without commenting