[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Gledam rijeke ljudi

kako šuteći hode

prema Folki

i slijevaju se

sa svih strana:

Žitnjaka, Dubrave,

Dugava, Trešnjevke…

Dolaze s istoka i zapada.

Zora je.

Prva nakon

ramazanske zore.

Ulaze ljudi u džamiju

i sjedaju po redu.

I ja sam tu,

ne na sahnu

niti na mahfilu.

Negdje između.

Zapravo, nisam tu,

ali tu je duša moja.

Došla duša na bajram

u zagrebačku džamiju

kao onomad.

 

I dok efendija Mirza

vaz govori

duša mi

u djetinjstvo bježi.

U moju rodnu Gračanicu.

I netko me za ruku dira

dok me otkriva.

To moja mati me budi

i imenom zove

dok zora ne zarudi.

Salime sine,

probudi se,

babo te čeka.

Ustaj sine Salime,

jer danas bajram je.

Majka ti je odijelo skrojila,

bajramsko,

baš po tvojoj mjeri.

 

I sada osjećam

taj majčin dodir

i miris odijela bajramskog

i miris baklave bajramske.

I ruku babinu sada osjećam

kao da me vodi

u džamiju na bajram.

 

Kad mujezin ezan zauči

sve kamere se upališe

i tako u Hrvatskoj

bajram najaviše.

Hafiz Aziz sabah predvodi,

a duša ga moja prati

sa zastave zelene

na minberu.

Prati isto što

sjena prati sunce.

Babina topla ruka

po glavi mi prolazi

dok sabah klanjani odlazi.

Ilahije Arabeski

ulaze u svako zrno pijeska

ove džamije

i hrane duše bajramske.

Hrane i moju,

usnulu, preseljenu.

 

Fatihu osjećam

koju mi šalje hanuma,

moja Uma.

 

Umirio sam se

slušajući Kur’an djece

Ahmeda i Mustafe-Alija.

Kao da ga ja učim

pred babom svojim

na bajramu u Gračanici.

 

Efendija Mevludin

na albanskom

poruku čita,

a mene hrani.

Kao da moj babo

sa ćursa

bajramski vaz drži.

 

Efendija Mirza

čita reisovu hutbu.

Ma kao da je mene

reis efendija pitao

što će napisati

i ljudima poručiti.

 

Efendija Mersad

upućuje u

rekate bajramske

i tekbire,

a duše nikako

da se smire.

 

Jecaju potiho.

Puna ih džamija.

Ima ih na stotine,

na tisuće,

na desetine tisuća,

stotine tisuća.

Sve od mog babe

hadži hafiz Muhameda

i majke

hadži Hasibe hanume.

Svi su tu.

Hazur olun!

 

Šejh Aziz efendija

polazi na minber.

Kao da babu

hadži hafiza gledam.

Ahmedija taze savijena

i novi štof džubu osvaja.

El-hamdulillah!!!…

Dok hutbu govori

po džamiji prolazim.

Vidim hadžiju Ahmeda

i muftiju Šefket efendiju.

Dodirujem ih, al’

dodirnuti ne mogu.

I Mirzu svoga vidim,

isti ja.

(hadži Salim Šabić)

Dodirujem ga nedodirljivom rukom

u znak bajramovanja.

Bajram baraćola sine!

 

Eto, bajramujte svi.

Ja odlazim ruku ljubiti

majci hadži Hasibi hanumi i

babi hadži hafiz Muhamedu.

Bajram je i njima, tamo.

Bajram baraćola!

Autor Admir Muhić

Odgovori

Subscribe without commenting