[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

S tobom
kao da vrijeme stane,
cijeli univerzum postane sitnica.
S tobom,
kao da vremena nije ni bilo.

Jednom dušom dišemo,
a dijele nas nepregledne daljine.
Dok čežnja razara naš um
mi živimo kao da se ništa nije desilo.

Kao da se ne volimo
živimo u zagrljajima tuđim,
lažnim osmjesima dokazujemo
da smo sretni,
a srce krvari u agoniji bola.

Patiš i ti…
Kao što i ja za tobom patim…
Sanjaš me dok ona diše na tvome jastuku…
Moj lik se ukaže
u njenim očima dok joj šapćeš da je voliš.

Ja u njegovim pjegama tražim tvoje,
sazviježđa samo nama znana…
Zatvorim oči dok me ljubi
i ćutim okus tvojih usana.

Pustimo suzu kada niko ne gleda…
Tešku, punu bola i nastavimo dalje,
svako u svome svijetu,
kilometrima daleko,
a neprestano skupa.

K’o davljenik se držim za slamke sjećanja.
kriomice preturam slike,
svaku tvoju poruku ponovo pročitam…
Onu zadnju nebrojeno puta…
jer poslije nje,
na trenutak,
nemam snage da te volim.

Koliko smo jedno drugom
bola nanijeli,
koliko smo teških riječi na papir stavili,
i jačima od nas
bilo bi teško na plećima nositi.

A opet, tajno, da niko ne zna,
uvijek se voljeli
i zbog te ljubavi

pomalo mrzili
onako tajno
baš da niko ne zna.

Posted by Fallen Angel

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting