[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
U očima je nosila lelujavu sjenu tuge

„zaplakat će, ako je upitam za ime“,

Pomislih i sama je nazvah

J a v o r k a.

Breze su mirisale proljećem

Daleke planine su dobacivale

Jedna drugoj

Njegovo ime i

Nemirni topot malog tovara

Koji je lijeno vukao svoje

Suhe nožice.

 

Djevojka, kao nekada,

Korača obalom.

Male šišarke, kao nekada,

Uz tihi hihot padaju na

Povijene stabljike trave.

Sad je noć.

Škripi čelično uže…  novo pridošli

Brod, vezuju.

Neću slušati napukle psovke

Ljudi sa obale.

Okrećem glavu i gledam joj lice.

 

Ima zatvorene oči i sjene trepavica

Poput dva tamna polumjeseca

 

Možda je pročitala nemir

upisan na mom čelu

iako sam ga kosom prekrila?

Možda je doznala da sam,

danas,

od očekivanih pet pisama,

dobila samo jedno?

Važno je da se pokrenula.

I počela govoriti…

Spoznala sam:

Svaki dan je imendan-

Jer, ON je

Na današnji dan

Otvorio široke latice svojih

Prstiju

I ona je plesala na tom dlanu

Naga i nezrela

Poput šišarke bora

Poput mene

U istoj priči

Na tom istom dlanu,

samo na kraju Neke druge Tuge:

– valcer za Dvije Iglice istog bora

Sto-imene i Bezimene

U isto stablo Javora zaljubljene

Na isti dan zaboravljene…

-„Zaplakat će, ako je upitam za ime“,

Pomislih i sama je nazvah

J a v o r k a.

 

Pula, 17.01-2012.- Ema

Autor Emilija Vasiljevic

Evo, kako je to sa mojim pjesmama počelo:
Imala sam 9 godina..(Rođena sam 22.10.1943.god. u jednom selu na brežuljcima, blizu Čačka)…Nosila sam naramak svježe pokošene trave (obavezan zadatak bio je nahraniti živad prije odlaska u školu) i ugledala prekrasan prizor: NETOM PROCVALE LJUBIČICE na platou jasno zelene trave…Istog trena sam osjetila bujicu riječi i bujanje u grudima…
Ostavila sam sve- opisala taj prizor i svoje osjećaje i poklonila učiteljici uz buket ljubičica..
Od tada se za mene otvorila čarolija poezije!
Moja je učiteljica godinama čuvala taj moj prvi rad i bio je izložen na oglasnoj ploči, znaš kako to biva… Nazvala ga PJESMOM i objasnila mi da može biti pjesma iako nije u RIMI…E, pa to mi je dalo krila! Inspiraciju sam nalazila ili bolje rečeno ona je mene nalazila posvuda, pa sam pisala čak i u desetercu šaljive zgode iz razreda, u osmogodišnjoj školi…Jednom nam je profesor diktirao nastavu o toj pjesničkoj formi i veoma ozbiljno, doslovce tražio da napišemo. “od Filipa Višnjića do Emilije Topalović (moje djevojačko prezime)…
U srednjoj ekonomskoj školi u Beogradu (uspjela sam dobiti stipendiju samo za tu školu od CARINSKE SLUŽBE), isticala sam se pisanjem, dobila sam nagradu udruženja književnika Jugoslavije 1962, za najbolja literarna ostvarenja (pisala sam i kratke priče)
Taj moj blagoslov pisanja uljepšao mi je, a ponekad čak i olakšao život: (imala sam čast posjetiti i čestitati Ivi Andriću na nobelovoj nagradi ispred svih srednjoškolaca Beograda… ); kad sam došla u Šibenik, raspoređena za prvu carinsku službu, bila sam “furešta”, teško su me prihvćali…Tamo sam otkrila “Društvo mladih književnika” pri učiteljskoj školi i odmah prhnula u njihovo jato. Objavili su pjesme nekolicine nas u “Šibenskom glasniku” (zvala se “odlazak”-sačuvala sam je u “bilješkama”..Odjednom su me kolege do zvijezda dizale- (kao da su me oni stvorili) i sva su mi vrata Šibenika bila otvorena… Trebalo je da nam objave prvu zbirku, već smo bili na pola afirmisani, tada sam prešla sa službom u Novi Sad zbog udaje…Tu moje pjesme prelaze U ILEGALU..
Preživjele su i brodolom braka i seljakanja po potrebi službe i evo ih, u penziji su, u Puli.. Smišljaju “eliksire” ne bi li sačuvale onu djevojku iz 1963., koja ih, zamalo, nije učinila “slavnim”…
Već tri godine objavljujem na FB stranicama i prvi put na
ovom portalu. Zaljubljenica sam u pisanu riječ…Poezija je moja druga majka.

Website: http://www.facebook.com/evasiljevic

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting