[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Zaboravim na svoj naivni
i dobroćudni osmijeh
– širine dječačkih snova
na licima ljudi iz mase
i obesmisliše ga lukavošću
pa se vratim,da im ga uzmem
– onako unakaženog
grimasama njihove boli lažne
zbog koje ga daroprimiše na prevaru
Onda ga Zabravim
olovnim katancem sumnje
kao srce kad zarobi udovica
u grudi bronzanog junaka
I puštam dušu da tišti
i mučim ju jer izbavka
nema,opijenom sjetom
u Vajarevog stiha bisti
I mrak šupalj tada složim
na lice i u zasjedi čekam
ljude sa maskama

Odgovori

Subscribe without commenting