[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Srušio mi se svijet na pleća,

pa me guši,

a ja mišljah da je sreća,

ta bol na duši.

Jednom imah prijatelje,

i prijatelji imahu mene,

i bijaše lijepo i vazda i svugdje,

a sada ih više nema, dok zima se sprema,

pa nemiran kao kap kiše,

uzburkan ko’ more,

velik kao oblak prašine,

znatiželjan kao zore,

sjedim sam na mol, gledajući obzore.

… Razmišljam!

Uglavnom, ničeg više nema, i ničeg više nije,

sve smisao ima, i u ničemu ga nije,

u zabludi je misao, sa njom živim,

i ona je moje, i sve i sada!

 

 

 

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting