Za vas Pjesnici

Od pjesnika pjesnicima

Pokleknuti je najlakše jer znaš da će ti pjevati o stvarnosti, vikati će ležeći u cvjetanju a ti ćeš utažiti prelazak u slobodu.

Posebnosti se rastaju umirući okovane u svojoj slavi, uzdasi su posvuda u svim vremenima i tijelima, nemoćna bezimena uzimanja.

Stvorenja kližu ka uskrsnuću djece visoko u dubinama, probadaju ih duše prekrasne,slijepe se rađajući umiranje.

Plaču izgubljeni rezači svjetla , blijeda tišina kupa se u samoći pustinje.

Šutnja je u zatočeništvu skrivena od osjećaja tjelesnih , zaboravljena žrtva krošnjastih hladnoća, prodali je drugi uzdasi.

Svirci, tisuće njih, ugasili se.

Nedostajati će životi strašne starosti, jecanje plavih cvjetova.

Posijati će osuđene tražitelje pjesama i samo sanjati će se nevjera ništavila te umor biva progonjen od tebe, tuge jutarnje.

Pažljiva je milost  kad  se suze noćne rastaju,nebeske slave spustiti će i pamtiti prkos bjeline.

Prazna grobnica božja dirana je od svega srebrnog ukazanja rekoše oni koji padaju uz mrsku tajanstvenost ruža.

Oči će zastati prije no što kroče u nikada.

U polju se probudio oprost odoljenja pogreškama dok vjerovanje bogova postaje dolina ničega između ruku i prolivanja utrobe stasitih umiranja.

Sumorni tragovi gule se uranjajući od gledanja obveze dok muke sjede umirući usoljene gorčine dubina.

Riječni govor nesklada nestaje u lokvama pohlepe i bolesti zapomagajućeg usahnuća nade.

Gozba utkati će bol dolinskih magli što opisali su sjenoviti užasi uzdignutih klanjanja.

Izdaja će se iznova smrknuti te se u sjećanju stisnuti.

Kišna toplina lutati će prijateljima i pisati im na istrošena lica.Sutra.

Izrasti će šume majki tmina i u moru pogleda hodati će dok ne poteku očaji u poljima ruku.

Zemljina zora ispire dolazak do uzdignuća borovitih patnji planina.

Tko će lagati o uzdignuću spomena na bijes dok srdžbe prolaze puzajućih značenja.

Dati htijenju piće u vjekove pepela znači li i poslušati  imena zubiju smrti.