[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Lica suncem oprženog,bosih nogu i

načete duše opet krećem,glavu uzdižem

jer oklop sam sagradio oko sebe

iz straha da još jedna ruka ne uđe i

ne zagrebe ovo srce što ponekad

zbunjeno je.

 

Tvrdog pogleda i škrtih riječi

ovo malo nedodirnute iskrenosti

skrivam od laži,

skrivam od pogleda.

 

Tek ponekad jedna glazba tako lijepa

ovaj oklop razbiti može.

Tek ponekad jedna riječ i jedna pjesma

iz ovih kamenih očiju mogu

sok iscijediti.

Tek ponekad jedna glazba tako lijepa

može mi dati dar da usišem more

i zviježđe u sebe i oživim staru bajku

u kojoj ću biti i kmet i kralj i oživim

u njoj princezu što do jučer

vještica bila je.

To ponekad samo zaustavim rijeku i sat,

to samo ponekad ispred ove štale što

dvorac je sjedim i cijedim iz duše sve:

Bajke,princeze i zviježđa…

 

Jednu pjesmu da napišem.

 

 

Iz zbirke “ZBRKA”.

 

 

 

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting