[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Hoće li jednom  netko znati

da su moje noge gazile zemlju,

da su moja pluća udisala zrak?

Hoće li?-često se pita od nas svak.

 

Kolike su noći pjesme uživale

koliko puta buđeno je Sunce,

rosom umivali smo izmorena tijela,

održavali najljuća svjetska sijela.

 

Jutrima kad na počinak bi kretali

i sokove cvijeća pohotno pili;

zujanje pčela, priroda i nebo-

to su bila sva naša jela.

 

U posteljama tvrdim vatre bi palili

jer ljubavi nikad falilo nije.

Dal’ i drugi doživjet’ mogu to?

želim znati, važno mi je.

 

Duše šarene smo na Zemlji toj

čije uši čuju kretanje velikoga bora,

čije noge trče bajnom glasu zora,

čije ruke hrle zagrljaju plavoga mora.

 

Više od svih zaslužujemo biti

barem riječju zapamćeni, kad

nitko kao mi osjećao se nije,

nigdje se toliko osmijeha ne krije.

 

Dal’ i drugi doživjet’ mogu to?

Želim znati važno mi je, jer

kod nas ljubavi-nikad falilo nije.

Posted by tinkerbell

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting