[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Vječni led…

Vječna pustopoljina…

Vječno prokletstvo…

I sam snijeg izgleda tamno modar,čak ponekad i crn…

Nema dana,samo sumraci…mrkla noć…

Nema nade za nas…odavno smo prognani,prokleti…

Zavijamo samo za crvena mjeseca…

Nekoć smo bili ljudi…slobodni od svake dogme,imuni na propovijedi sa zlatnih oltara…

Nekoć smo voljeli,strasno,vođeni jedino kompasom srca…

Imali smo svoje snove,ljubavi…svoje kutke u kojima smo,uz vatru,razvijali svoje filozofije…

I upravo zbog tih filozofija slobode i ljubavi,zbog različitosti što nas je izdvajala…

Upravo to su razlozi okrutnih mučenja…bili smo žrtve bolesnih licemjera…onih što se kunu u svetost…

Mučeni,popljuvani…vražji sluge,izrodi-takve su nam crne epitete davali…

Neki su gorjeli na lomačama…

Neki su podlijegli mukama…

A mi…mi koji smo preživjeli…pretvoreni smo u zvjerske vukove…

Zjenice nam  se ponekad zacrvene…usta zapjene…

Da,mi smo zvijeri…opasni po one što su nas prokleli…

Nema za nas Boga…On nas je davno napustio…

Ovdje je vječna zima…vječni prokleti led-kada šapama gazimo po njemu,studen nam ulazi u koštanu srž…

Velik je zid među svjetovima…veliki jaz od svijeta i ovih goletnih pustoši…

Nitko ne dolazi ovdje…svi se boje…

Govore da u ponoć,za puna mjeseca,zvijeri laju…

Opasni smo,da,opasni samo za one što su nam se zamjerili…ostali su sigurni,ali nitko ovdje ne dolazi…

Sami svoji gospodari,kovači svoje izgubljene sudbine…

Vukovi Zime…

Autor Ellenhyll

Odgovori

Subscribe without commenting