[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
U vrtovima života nepregledna
postoji mnogo cvijeća,
postoje križevi, postoji nada jedna
i niz mladoga drveća.

Na vrtove života bjelosvjetskoga
pada i rosa, i zagađenje,
spušta se sunčani blagoslov Boga
prsne k’o šipak svako zrenje.

U nizu pokraj glavne staze
često neke kućice stoje,
okrunjene lozom koju ne spaze
ni mravi što svoje korake broje.

Dok sazrijeva grožđe i caruje ljeto,
lijene se vlati trave zanjišu,
a samo strašila grbe se kleto
pod bremenom ptica i niti ne dišu.

Sve drugo od vrta živo je živcato,
samo pod suncem sve cvate i cvate
jer sunčane zrake ovdje su zlato
što ga dobiju gosti i nikad ne plate.

U vrtovima života moga
jedno je samo posvećeno mjesto
gdje nitko ne kroči, nit’ ima koga;
tamo ja naiđem prilično često.

Kamenje, samo je kamenje zrelo
u tome dijelu i postoji klupa
na kojoj živi sjećanje cijelo
i stala bi neka velika grupa,

a samo je jedan privilegirani putnik
sjedio dugo u vrtu tom,
hodočasnik i mudrac, uznik i ćutnik
bio je tamo kao moj dom.

Ptice zanijemile kada je prolazio,
a sve mladice lako se klanjale.
Kako je nestao, to nitko nije opazio,
čak nebeske zavjese kratko su sanjale,

a putnik u tome još pogodno vlada,
održava sunce u tome kutku
gdje postoje križevi, postoji nada
i kamenje bijelo na samome vrutku.
‎ponedjeljak, ‎5. ‎lipnja ‎2017. 09:43:45

Odgovori

Subscribe without commenting