[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Misliš da me ratovi ne mijenjaju,

makar nisu moji jer ja želim mirovati,

i da potresi i progoni ne jenjaju;

svak zna mjesto gdje se mogu milovati

 

prašina i kapljice rose koja nestaje

ili mirisi plijesni sa cvijećem što pupa.

Ovaj rat što nikada ne prestaje

za tebe je uvijek bio spasonosna rupa

 

pa stoga i možeš uvijek otići još dublje,

prići k samom srcu teških zbivanja

jer tebe tješe najopasnije zublje,

jer su iste kao srce tvoga unutarnja stanja.

 

Znamo da je tamo najsigurnije leći

gdje su zemljicu razrovale granate

pa je poslije lako mir svoj steći,

tako sigurni su oni što još više pate

 

unutar svojih nemira i progonstava.

Mir za tebe jedini je pakao

dok rat je cilj ti svih poklonstava

kako ne bi neprekidno plakao.

 

Svatko nosi ratove u sebi kao znak

po kojemu prepoznaje si svoju kob.

Takav život nikad nije lak,

ali još je teže uvijek negdje biti rob.

 

Jedini je problem što se teško vratiti

ako čudom Boga sve nemire prebrodi

svaka duša koja obvikla je patiti

jer ju stari nemir sve to dublje vodi.

 

Čak i tada kada duši mir nastupi,

uvijek ima mnoštvo ratnih priča

koje nastale su baš u onoj grupi

gdje je je bilo njena ratna pokliča

 

pa je vode za sobom u svoje nemire.

Smije li se duša ikad smiriti

ili mora nastaviti sve ratove nemile

koje nekad znala je raspiriti?

25.08.2016. 08:37

 

 

 

 

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting