[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Sve su uža postajala vrata kako smanjivao se nepoznat broj preostalih žutih listova stabla kojeg zatresao je uzdah za željenom slikom
sve ljepšom.

Već sam nekoliko puta gledao kako nestaju uspomene očekujući konačnu istinu u dimu tihom prahu u daljini koja začudo radovaše srce iako se pogled mračio.

Sjećam se samo ove ljubavi. Samo je ovaj put onaj kojem se vraćah prinoseći kajanje nepotrebno veliko – umanjeno zahtjevom pamćenja da drži ono bitno.

Sve duža je rečenica kojom objašnjavam kako sam sretan – vlastitu nesigurnost pravdam nedoumicom onih što ne bi razumjeli koliko je sreća neobjašnjiva nedostižna teška.

Prolazi li vrijeme? Zamislih se gledajući more kojemu jesam jedan i koje mi jeste jedno;
ravnodušni valovi isti su mu svakom koji broji njegova srca.

Autor pechko

Odgovori

Subscribe without commenting