[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

“Ja sam vrata.
Kroza me tko uđe, spasit će se:
i ulazit će i izlaziti
i pašu nalaziti.(Iv 10,9)”

Zovem te i zvat ću uvijek tvoje ruke,
dozivati u srce svoje one milosrdne oči
čiji blag se pogled spušta iz visina,
sve do mojih sakrivenih misli radi Muke
koju promatram u želji da se ona tu suoči
s našom zajedničkom ljubavi za Božjeg Sina.

To je ono što nas ponajviše veže, spaja,
to je najviše što mogu svjesno živjeti i reći
u tom svijetu koji nema anđeoske riječi,
u tom svijetu koji nema ni duhovnih zagrljaja.
I znam da će melem djelovati, možda peći
kad se vratim svijetu mada nikad me ne spriječi

dugo ostati u takvim kontemplacijama,
molitvenom stanju kojeg nosi vjersko iskustvo.
Molitve zahvalnosti same se od sebe nižu,
obiluju istinitim implikacijama
kakve ne može mi otkriti ni jedno drugo društvo
jer mi nema na tom svijetu nitko dušu bližu

što je posvećena Bogu, samo Njemu, sve do spoznaja
što pak više nisu ničim ograničene,
beskrajne su kao tvoja skromna riječ i šapat.
Uvijek, kad se nađem s tobom sred božanskih odaja,
vidim da su svetim dušama ostraničene
gdje ne prestaju se dlanovi međusobno sklapat’.

U toj svetoj građevini gdje te uvijek nalazim,
nikad ne znam je li vrijeme živih ili umirućih,
nikad ne znam, a nije me ni puno briga.
Sve to lakše s ovog svijeta Bogu našem zalazim,
što je svijet banalniji od tvojih misli vrućih
koje su proizišle iz naših zajedničkih svetih knjiga.
‎srijeda, ‎23. ‎kolovoza ‎2017. 19:49:01

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting