[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Narod se glasa tišinom

Sad se sjećam, nikada u narodu predugo nisam bila,

još od školskih dana pa do zapošljavanja.

Uvijek sam se s nekim pametnim ljudima družila

i od njih sam primala uputa i davanja.

 

Sad se sjećam, to sve nije onaj narod izginulih

za moga života, u posljednje vrijeme.

Svi su oni dobro još i danas, govori njini su mi sinuli

koje izvališe na mene i na prijeme.

 

To su naši ljudi, muškarci, dvospolci i žene

koji vode svoj narod, društveni radnici i službenici

u poslovima u kojima uvijek su pridružene

neke etičke više norme jer su oni osviještenici.

 

Sad se sjećam kakvih gadosti sam se naslušala,

to ne može izbljuvati prosti puk i radništvo.

A ja sam sve to narodu pripisivala i pokušala

shvatiti i prihvatiti; uzalud mi bilo podobništvo.

 

Poslije sam završila na psihijatrijskim odjelima;

upoznala, između ostaloga, mnoge i predrage pacijente.

Razgovarali smo o zdravlju, radu i počelima

pa sam čula kako narod nosi svuda svoje sentimente.

 

Sad se sjetih odakle je glas potekao

koji za posljedicu ima ratove i nerede.

To je neki polustalež što se odrekao

i naroda i sebe, a i prave školske krede.

 

Staleži su oni koji se zajedno druže,

a ne narodi i puk koji uvijek je miroljubiv bio.

I dok provokatori parolama kruže,

muk naroda u topovsko se meso pretvorio.

0511 0129

Odgovori

Subscribe without commenting