[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
 

Danak mome djetinjstvu sad plaćam,

prisiljena žrtvovati zebnje i strahove.

Kao nevjesta iz bajke promišljeno sebe bacam

grlom u jagode, naglo, sporo i na mahove.

 

Svakojako uživam, moj Zemljanine,

u svem stvoru i u malim, sitnim stvarima.

I kad ovo vrijeme prođe, i kad trema mine,

punit ću se, Sokole, nadolazećim darima.

 

Nema takve uživancije, nema tog orgazma

koji stvorio bi izobilje savršene kreposti

od koje će i sotoni uspaliti se plazma,

koja bi oživjela sred depresivne uzetosti.

 

Dobro pratiš, ja uživam nebeskoga zdravlja,

predala sam Bogu našem čak i kušnju teške potrebe.

Briga me jer danas dan je slavlja

koji vodi moje rce ravno samo do tebe.

 

Onaj ne zna koji sada tiho umire

da baš sada živim svoje rezultate.

Onaj ne zna koji grijehe prebire

da je ovo mala smrt za šahe i mate,

 

da je ovo jedinstveno sada uskrsnuće

za sve što se marilo i dalo.

Zemljanine, pjevam pjesme umiruće,

ali slavim  ono što je s Neba palo.

 

Kud baš sada ja se živa rodih

kad me ostaviše bijednu svi na miru

i dok čeka vrag da me mrtvu ‘oslobodi’?!

Odakle mi žića struje izviru?

11.02.2015. 11:43

 

Odgovori

Subscribe without commenting