[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U daljini maglovitoj ljudi putuju vlakom

Ulazi čovjek ni sam ne zna kako

Male glave, malenoga tijela

Ne pamti još nikakvih dijela

Putem on uči  slova, brojke, riječi

Pokušava što bolje osobine steći

No putnici su čudna biča

Okrutna, loša, bez odlika plemića

U trenu mu život više smisla nema

Za oko mu zapne jedna plava vena

Kažu da život od nje potiče

A ja ne želim više da mi sviće

Uze oštru kartu i jako pritisne

Vlak polako staje, čovjek ni da pisne

Djevojka mlada za ruku ga uhvati

Znam da ne želiš ovdje stati

Podigne ga, poljubi, omota mu vene

Vlak polako ponovno krene

I put sad ima smisao novi

Do stajališta drugog da se ne ponovi

Posted by elonor

This article has 2 comments

  1. za ove stihove tesko je prave rijeci naci,
    bolno,pomalo morbidno i strepnje za buducnost puno,ali opet s druge strane lijepo ispricana prica sa porukom da ne kraju tunela uvijek pojavi se svjetlo i da vjera i nada posljednje umiru….

    topli pozdrav i osmjeh ti ostavljam..:))))

  2. Dirljivo ispisani stihovi o velikom problemu današnjce , mladosti koja nestaje u paklu poroka, ali na kraju pjesme ipak javlja se nagovještaj nekog boljeg života,nade koja snagu bar malu daje.
    Pozdrav eleonor:))

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting