[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

                     Lei Deutsch, 1927-1943
                     i žrtvama holokausta

Beskonačan crni dim kruži
nema Mjeseca, ni Sunca nema,
ni svjetala reflektora nema više;
još samo se čuje moć tmine
u kojoj stenju ispucale usne
prepune samrtnih hropaca
ispunjavajući jezivu tišinu.

Lokomotiva u beskraj vuče
te žalobne vagone smrti
sve dalje od rodnoga grada.
Priklještena između mnogih tijela
(bez mrve hrane i kapljice vode)
život se gasio kao svijeća.
Pored tebe nevidljivo su bdjeli
Priska, Točkica, Gita, Cedric;
svi tvoji divni i dobri likovi
iz predstava Dječjega carstva,
jer prokleta je stvarnost
bila crnja i od najcrnjeg mraka.
Umrla su i sva nadahnuća,
snovi i nada u toj stravičnoj noći
(i pred tvojim očima se ukaza Smrt).
Čista i nevina duša poleti u nebo
poput sjaja krijesnice, u nepovrat.

I dok su vagoni rezali tišinu
mladi je život iscurio u trenu
ostavivši za sobom
tek žutu šestokraku zvijezdu
na rukavu staroga kaputa.

This article has 6 comments

  1. *
    Lea Deutsch rođena je 18.3.1927. u Zagrebu u uglednoj židovskoj obitelji. Smatrana je čudom od djeteta i predskazivana joj je velika svjetska karijera. Već sa 4 godine znala je pisati i čitati, a istodobno je pokazivala izraziti talent za glumu, ples i glazbu. Prvu je ulogu u zagrebačkom HNK odigrala 1932. s pet godina, a posljednju u Šahovskoj igri, 15.3.1941., ostvarivši u desetak godina oko 70 uloga, uključujući i, posebno za nju u glavnoj ulozi skladanu operetu, Čudo od djeteta (libreto je napisao velikan hrvatskog glumišta Tito Strozzi, a glazbu Josip Deči).
    U svibnju 1943. godine Lea Deutsch, njezina majka Ivka i brat Saša bivaju deportirani u Auschwitz. Za šestodnevnog puta u stočnom vagonu vlaka, bez vode i hrane, od 75 zatočenika nije preživjelo njih 25.
    Među njima bila je i Lea Deutsch.

  2. Ponoviti ću tuđe riječi ali ih živim.Sve što je ljudsko nije mi strano.Svaka bol boli.Ne bi trebala imati vjeru naciju boju.Danas tako nam se servira nisu bile djevojačke pletenice na glavi od kosti i mesa hrvatice žive zazidane u Sloveniji u rudniku s tisućama drugih.Te pletenice ne vrijede nimalo.
    PS
    Baš se nešto mislim hoćete li imati hrabrosti pored soroša gazde objaviti ovaj komentar

  3. bbegušić, što reći, sve ste rekli navodeći citat “Sve što je ljudsko nije mi strano.” Koliko to “ljudsko” ide daleko? Nažalost, milijuni civila (žena, djece, staraca) stradavaju samo zbog različitosti boje kože, religije, narodnosti i/ili ideologija. Zato nema opravdanja za bilo koje užasno nedjelo u povijesti, t.j. u svijetu u kojemu živimo.
    Tako je i ova moja pjesma tek jedna iz ciklusa posveta svim nedužno stradalima, a posebno djeci.
    Zahvaljujem Vam na pažnji i komentaru.
    Lp.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting