[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Pričao mi vjetrić blag i mio, svugdje je putovao, svašta vidio.
More ga mamilo, pa je u njeg’ zaronio bez daha ostao…
Prevrtao se i kovitlao za vazduh borio, u oluju pretvorio,
galebovima krila polomio, brodove potopio…

Oazom bujnom i mirnom je prošetao, bura osjećanja ga preplavila
oduška duši dao, zafijukao, zaduvao, pa podivljao,
rastinje bujno polomio, oazu opustošio…

Priča, ne prestaje, kaže pustinju tri put’ obišao je…
nigdje biljke, nigdje izvora, ni korova ni živa stvora,
zastao je, pa pomislio: „Izgleda da ovdje već sam bio“.
Otšunjao se tiho i bez glasa, za njim samo pijesak vreli zatalasa…

Kaže mi: „Reći ću ti iskustvo svoje najbolnije i najteže,
tamo visoko gdje pogled jedva doseže
ima gromada jedna velika, jača i od čelika,
nisam je se uplašio, svom silinom sam udario
i nebo se otvorilo pustilo kiše
gromovi i munje nam se pridružiše,
napravismo strategiju- rušimo tu planinu.
Zablještaše munje, zaurlaše gromovi
k’o pokošeni snopovi, slomljenih krila
popadoše jastrebovi i orlovi.
Bjesnio sam i hučao, k’o razjareni bik nalijetao i stenjao,
al’ ne dade se ta planina, ta gromada surova i siva…
nisam odustajao, nisam… sve dok nisam pao… da pao!”

Priča vjetrić, pirka i čarlija, prenemaže se i uvija k’o lukava lija,
u lice mi se unosi miluje ga, kosu mrsi, ma prkosi!
„Stani, vjetre, ne prkosi, umorna sam, bježi, šta ćeš ti u mojoj kosi?“
Počinje da svira, cvili k’o violina, oko nogu mi se uvija,
šapće, moli, ma provocira!
„Rekoh ti, pao sam,
u kosi tvojoj bih da se skrasim, pa da nastavim…
umoran sam, putovao sam dvadeset i dva dana,
kažeš umorna si, a koliko dana si ti putovala?“
„Vjetre, vjetre, ne budali, hajd’ me se okani, putujem evo…
godine pedeset i dvije, u svakoj ima tristo šezdeset i pet dana,
na svaku četvrtu još po dan dodaj eto, pa računaj!“
Šuti vjetar, šutim ja, mislim računa, a on počinje da divlja.
„Stani, vjetre, stani, ne divljaj, već slušaj…
otkrit’ ću ti svoju tajnu, za godinu svaku po jednu ranu,
more bi mi ljubav, oaza mirna dom, prijatelji jastrebovi i orlovi,
brodovi želje i snovi, galebovi kćeri i sinovi…
Obuzdaj se, vjetre, ne možeš mi više ništa,
ne rasipaj snagu, ne troši zalud kilometre,
ja galeb sam kom’ slomio si krila, duša mi je nepregledna pustinja,
srce stijena, gromada surova i siva.”

 

 

Autor merimasmolic

Ova objava ima 10 komentara

  1. Wooooow! Oborila si me ovim stihovima draga Merima!!!Da ne sjedim…
    Fantastična priča o životu…i s toliko mašte ispisana…bez riječi me ostavljaš!!!
    Fantastično!
    Woooow i opet woooow!
    Koliko mašte u tebi spava….
    Osmjeh topline ti šaljem od sveg ♥! 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting